Uzbudljiva je pomisao da možemo upravljati genima, za koje su nas učili da upravljaju svakim aspektom našeg života. Što epigenetika doista može?
Epigenetika i sve njezine moguće posljedice pobudile su velik interes javnosti. No ima li taj zanimljiv proces vrijednost i za vas osobno? Ima, a mi ćemo objasniti kako.
Geni djeluju u međudjelovanju s okolišem
Stvaranjem bjelančevina naši geni usmjeravaju svaki aspekt života: od najočitijih osobina poput visine i boje kose do funkcioniranja metabolizma. Genetski materijal može se promijeniti kroz mutacije, koje mijenjaju njegov slijed i utječu na njegovu osnovnu ulogu – sintezu bjelančevina.
No postoji i drugi način utjecaja na funkcioniranje gena: upravljanjem njihovom aktivnošću. Drugim riječima, uključivanjem ili isključivanjem gena.
To se može dogoditi zbog mutacije, ali i procesa nazvanog epigenetika. Genetičari definiraju epigenetiku kao „proučavanje promjena u organizmima nastalih izmjenom ekspresije gena, a ne promjenom genetskog koda”.
To znači da gene ne bismo trebali smatrati samotnjacima zatvorenima u staničnoj jezgri koji određuju sve ono što nas čini nama. Umjesto toga možemo ih zamisliti kao strukture koje aktivno međudjeluju sa svojim okolišem i reagiraju na njega.
Rezultat tog međudjelovanja različiti su fenotipovi. Zapamtite: genotip je naša nasljedna informacija za određenu osobinu, a fenotip je ta informacija pretočena u stvarne, opažljive osobine – plave ili zelene oči, kovrčavu ili ravnu kosu.
Dr. John Launer (Health Education England) daje lako razumljiv praktičan primjer epigenetike. Objašnjava da pojedinac može imati genetski potencijal biti visok i samopouzdan (genotip), ali ako je u djetinjstvu doživio pothranjenost i zlostavljanje (epigenetski čimbenici), vjerojatno će izrasti u odraslu osobu zaostalu u rastu i sklonu strahu (fenotip).
